Ovom prilikom reći ću nešto o životu i djelu Muhammeda a.s., a povodom 12. rebiul-evvela, dana u kojem je on rođen.
Dvanaesti rebiul-evvel je dan kojem se raduje više od milijardu muslimana širom svijeta. Na ovaj dan prije mnogo godina rodio se Allahov miljenik Muhammed a.s. sin Abdulaha i Emine, dijete Arabije i dika cijeloga svijeta kome je islam u srcu.
Njegovo rođenje je svojevrsna milost koju je milosni Allah razasuo te mevludske noći po svim krajevima zemaljske kugle i svjetlo koje će sijati od tada do Kijameskog dana i razgoniti tamu sa mnogih krajeva i sa mnogo srca.
Naime, Poslanik je rođen 571. godine u Mekki u kojoj je tada vladala opšta idolatrija. Bio je nerođeno siroče jer mu je otac Abdulah umro prije na nekoliko sedmica njegova rođenja. Ibn Seid prenosi da je Resulullahova, a.s. majka Amina, pričala:

„Kada sam ga rađala, uz njega sam porađala ogromnu svijetlost, od koje su zablistali dvorci Šama.“

I sam tok rađanja Poslanika, kao i vrijeme dok je bio u majčinom stomaku bili su neobični, ili bolje rečeno nagovještavali su nesvakidašnjeg čovjeka s posebnom zadaćom. Historičari su zabilježili da njegova majka nije osjetila porođajne bolove.

Navodi se da su ga meleki okupali i obilježili na leđima, među plećkama, poslaničkim pečatom. Pripovijedalo se takođe, da su se pri rađanju Muhammeda, a.s. desili neki čudni događaji koji su bili predznaci njegovog poslanstva:

-srušilo se 14 tornjeva Kisraovog dvorca u Perziji,

-ugasila se vatra koju su vijekovima obožavali farizejci u Indiji, i

-srušile su se crkve oko jezera Savit, nakon što ono presuši.

Imajući na umu da je u Indžilu nagoviješten dolazak Muhammeda, a.s., ljudi toga doba, upućeni u objavu, najavljivali su njegov dolazak. Od Hasana ibn Sabita se prenosi da je rekao: ''Bio sam, Allaha mi, povelik dječak, sa sedam ili osam godina, i shvaćao sam šta se govorilo, kad sam jedanput čuo jednog jevreja kako iz sveg glasa viče: „O jevreji! O jevreji!“

Kad su se sakupili, čudeći se i pitajući se šta mu je, on im je rekao: „Noćas se pojavila Ahmedova zvijezda pod kojom je rođen.“

Neki izvori navode da je Amina, majka Allahovog poslanika, nakon što ga je zanijela, kazala kako je čula neki glas koji joj je kazao: „Nosiš prvaka ovog ummeta, zato kada ga rodiš reci: ’Molim za njega zaštitu od Jedinog, da ga sačuva od zla svakog zavidljivca.“

Nakon izvjesnog vremena po običaju tog podneblja Muhammeda a.s. na dojenje uzima žena Halima iz plemenu Benu Sad. Treba napomenuti da do tada u Arabiji niko nije imao ime Muhammed. Kod dojilje Halime poslanik je ostao 4 godine. Halima je pričala da je njena deva išla brže od drugih deva a da je kasnije njena stoka davala više mlijeka od kada je Muhammed u njenoj porodici. Halima i Šejma su pričele da je Muhammed a.s. u ranom djetinstvu bio jako krhak i nježan dječak. Odlikovao se bledoćom lica jako crnom kosom, visokim čelom i radosnim licem. Kada bi ga raspremili počinjao je plakati. Ako bi se noću rasplakao u šatoru svoje majke po mlijeku, utješili bi ga tako što su ga iznosili pred šator. Plač je prestajao, a onda bi uslijedilo njegovo gledanje u zvjezdano nebo nad pustinjom. U vrijeme boravka kod Halime došla su dva čovjeka u bijelom odijelu, a to su bili meleki, i otvorili njegova prsa. Iz srca su izvadili crni grumenčić, i tako se desilo prvo čišćenje njegovog srca.U šestoj godini života Muhammed a.s. ostaje i bez majke koja je umrla obilazeći mezar Muhammedovog oca u Medini. Umrla je u Abvi. Cijeli put Muhammed je preplakao za milom majkom i Muhammed je pričao da je tek tada osjetio šta znači biti jetim. Prihvatio ga je djed Abdul Mutalib i brižno ga njegovao i pazio. Priča se da je u doba velike suše Abdul Mutalib molio Boga da spusti kišu u ime njegova unuka i kiša je pala tvrde istoričari. Kada je dječaku bilo 8 godina i djed mu umrije. Muhammed a.s. je gorko plakao za djedom, prvi je išao za njegovim tabutom i razmišljao je kome sad da se prikloni i ko će ga sad zaštititi. Kad se rodbina počela razilaziti sa djedove dženaze mali Muhammed se okretao lijevo desno i očekivao ko će ga pozvati u svoju kuću. Želio je poći sa amidžom Harisom najstarijim sinom njegovog djeda ali se ovaj ne okrenu za njim. Ponadao se da će ga pozvati najbogatiji mu amidža Abbas ali i on ode svojim putem. Konačno na svojoj glavi osjeti toplu ruku najmlađeg amidže Ebu Taliba koji je bio najsiromašniji a imaše i najviše djece. Rekao mu je da je Abdul Mutalib na samrti oporučio da ga uzme sa sobom. Da bi kolko toliko pomogao amidži Muhammed a.s. sa ostalom djecom odlazi čuvati stoku i time se bavio punih 10 godina. U njegovoj dvadeset i petoj godini zbog velike krize amidža ga posavjetova da mu nađe posao i zaposli ga kod Hatidže poštene i veoma bogate hudovice. Radio je kao pratilac karavana. Njena dobrota poštenje i ljepota svidješe se Muhammedu i to preraste u brak iako je Muhammed imao 25 a Hatidža 40 godina. Muhammed a.s. je bio jako tačan i pošten što je bio razlog da ga njegovi sugrađani prozovu nadimkom El-Emin što znači vjerni (pouzdani). Iako je bila praksa da djeca bez roditelja budu odana alkoholu, kocki, prostituciji, i dugim odvratnim djelima, Muhammed a.s. nije ništa radio od ovoga, jer je i tada bio „vođen“ od strane Allaha dž.š.
U četrdesetoj godini svoga života često odlazi od svoje kuće na brdo Hira i provodi vrijeme u pećini Nur, ne da čeka Objavu, jer joj se nije ni nadao, nego da razmišlja o svome Gospodaru i izlazu iz stanja u kojem se nalazi njegov narod. U vremenu razmišljanja Muhammed a.s. počinje primati objavu Kur'an od Allaha dž.š. i biva obdaren za poslednjeg vjerovjesnika. Od tada se i na njega spušta teret kakav je bio i kod ostalih Božijih poslanika a.m.s. Poznato je da je 13 godina trpio neprijateljstva i najteže napade ne samo običnih sugrađana Mekke već i od nekih svojih najbližih. Kada više nije bilo nade da će islam biti proširen u Mekki, uz dozvolu Allaha dž.š. napušta Mekku i odlazi u Jesrib koji od tog događaja mijenje ime u Medina- grad Allahova poslanika. Iz grada je najprije iselio one koji nisu imali zaštite, zatim slabe i nemoćne, a sa svojim vjernim prijeteljem, a kasnije i puncem Ebu Bekrom posljednji napušta Mekku. Osim njih u Mekki je bio i hazreti Alija, koji je bio zadužen da vrati pozajmljene stvari iz kuće poslanika njihovim vlasnicima, što još jednom pokazuje o kakvom karakteru se radi kada je u pitanju Muhammed a.s.
Umro je na isti dan kada je i rođen 12.  rebiul- evvela 11. godine po hidžri/ 06. 06. 632. godine. Ukopan je u Medini u čijoj su blizini ukopani i njegovi roditelji.
Savremenici Muhammeda a.s. ovako ga opisaše: "Muhammed a.s. imao je svijetlo lice, snažno izražene crte na licu, krupne oči, skoro uvijek je bio nasmijan, gustu lepršavu kosu, duge nepravilne obrve, oštre crte nosa, krupnu konstrukciju tijela, visok stas. Bijaše svijetle puti, divnih usta i blistavih zuba koji su izgledali kao biseri. Kosa mu ne bijaše ni potpuno ravna ni potpuno kovrdžava. Glas mu je uvijek bio jasan a govorio bi tako sporo da bi mogao brojati glasove koje bi izgovorio. Hodao je brzo kao da ide nizbrdo. Bijaše lijep a jedan od njegovih sljedbenika govorio je da je ljepši od mjeseca."
Ebu Hurejre kaže: "Bio je među nama najoštroumniji a na daljini bi po mirisu raspoznavao hranu, okus mu je bio polovičan i imao je veliku moć zapažanja."
Prema kazivanjima ashaba bio je nadaren posebnim mu'džizama:
Nikad nije sanjao tuđe žene,

od njegova tijela sjena se nije pokazivala na zemlji,

sve što bi iz njegova tijela izašlo zemlja bi gutala,

nikad na njegovom tijelu nije primjećen ni jedan insekt,

rođen je osunećen.