Muslimani, Bošnjaci i svijet

DEMOKRATSKE PROMJENE NA BLISKOM ISTOKU

u traženju uzroka za njihov nastanak i tijek događanja.

Arapske mase postale su subjekt promjena, nisu više samo objekt globalnih procesa. Omladina u tamošnjim državama rastrgala je višedecenijski obruč režimskih represivnih aparata. Poslan je jasan signal za korjenitim promjenama na putu u demokraciju bez dominacije pojedine ideologije i bez ključne uloge političkih stranaka. Političke stranke su izgubile ključnu ulogu. Dosada su u režimskim parlamentima bile zastupljene uglavnom političke stranke na osnovu volje diktatora ili su predstavljale opoziciju i zbog toga su plaćale visoku cijenu suprotstavljanja režimu kroz hapšenja njihovih članova i aktivista od strane režima i krvavim gušenjem aktivnosti svih drugačije mislećih. Zajednički imenitelj ustanaka u svim tim državama je pojava naprednog srednjeg sloja, koji je decenijama bio isključen iz političkog života. Arapske mase su pokazale, da mogu misliti svojom glavom kao što su to uradili narodi u istočnoj Evropi, koji su izabrali svoj demokratski put prije dvadesetak godina.

Mladi Arapi oslobodili su se političke apatije, u kojoj su živjeli više decenija i spontano su stupili na političku scenu, da bi mirnim demonstracijama promijenili historiju svojih država. Čežnju za slobodom i demokracijom  počeli su ostvariti preko socijalnih mreža kao što su Facebook, Twitter i mobilni telefoni.

Aktualna događanja u arapskom svijetu mogu se uspoređivati sa različitim historijskim događajima. Neki analitičari smatraju, da je arapski ustanak šesta faza razvoja demokracije općenito.

Prva faza počela je već u staroj Grčkoj. Druga faza je bila francuska revolucija 1789. godine, koja je bila ključna za razvoj nacionalnih država u Evropi, značajno je utjecala na ujedinjenje američkog sjevera i juga, koje se završilo donošenjem prvog demokratskog ustava Sjedinjenih američkih država 1787. godine. Treća faza demokratizacije počela je početkom  20. stoljeća prije i za vrijeme 1. svjetskog rata - liberalne ideje mladih turskih i arapskih časnika u Otomanskom imperiju, oktobarska socijalistička revolucija u Rusiji 1917. godine i objava znamenitih 14 Wilsonovih tačaka, u kojima je priznao pravo naroda na slobodu. Četvrta faza započela je u 70-tim godinama prošlog stoljeća procesom demokratizacije u zapadnoj Evropi, koja za započela poslije završetka 2. svjetskog rata i sloma nacizma i fašizma 1945. godine. Posljednje države zapadne Evrope (Portugal, Španjolska i Grčka) uspjele su se osloboditi vojne diktature kao produkta uređenja iz vremena hladnog rata. Odlaskom te tri vojne hunte počela je demokratska transformacija posebno u svjetlu politike pomirenja između istoka i zapada, koja je bila zapisana na Helsinškoj konferenciji o sigurnosti i suradnji u Evropi 1975. godine.  Iako vojni prevrati nisu u skladu sa idejom demokracije u primjeru zapadne Evrope prije svega Portugala, Španjolske i Grčke bili su opravdani za početak demokratske tranzicije u kojoj je bilo osigurano političko djelovanje i sindikalno povezivanje u legalnom obliku i uz poštivanje postojećih zakona sve do održavanja slobodnih i poštenih izbora. Sada se isti slučaj ponavlja u Egiptu i Tunisu. Vojska je u tim državama popunila vakuum poslije sloma svih institucija sistema. Generali su preuzeli vođenje države, da država ne bi potonula u nasilje i raspad. Peta faza demokracije počela je početkom 80-tih godina prošlog stoljeća u istočnoj Evropi i sa njome istovremeno proces transformacije na globalnoj razini. Karakteristika te faze su raspadi nekih totalitarnih režima kao što je Sovjetski savez, Jugoslavija i Čehoslovačka, koja se za razliku od prve dvije države na miran način razdijelila se na dvije države.

Poslije 20-tak godina korjenitih promjena i crtanja novih granica u istočnoj Evropi taj proces se okončao sa savjetodavnim mišljenjem međudržavnog suda u Haagu (ICJ) od 22. jula/srpnja 2010. godine u kojem je zapisano, da odcjepljenje Kosova ne predstavlja kršenje međunarodnog prava.

Val demokratskih promjena u istočnoj Evropi zastao je na južnim obalama Mediterana zbog interesa velikih sila, posebno SAD, Francuske i Velike Britanije. Bez obzira na to, što su vladajući režimi bili omraženi od vlastitih građana bili su podržavani od strane velikih sila.

Prvo ozbiljno zaustavljanje demokratskih promjena u arapskom svijetu dogodilo se januara 1992. godine kada je alžirska vojska poništila rezultate parlamentarnih izbora na kojima je FIS (Front islamskog spasa - Front islamique du salut) uvjerljivo pobijedio. Uslijedila je politička i sigurnosna nestabilnost. Država je postala talac spiralnog oružanog nasilja, koje je zahtijevalo smrt više stotina tisuća Alžiraca te nestanak preko sedam tisuća političkih aktivista.

Amerikance je zahvatila paranoja zbog uspona političkog islama. To se istovremeno događalo sa krvavim pohodom Talibana i njihovim preuzimanjem vlasti u Afganistanu 1996. godine u kojem su u državi uveli srednjovjekovnu vlast. Istovremeno organizacija Alkaida  stupa na scenu sa pozivom za rušenje prozapadnih arapskih režima. Alkaida je izabrala terorizam i nasilje za postizanje svojih ciljeva posebno u Egiptu (u napadu u Luksoru 1997. godine ubijeno je 58 stranih turista) i Saudijskoj Arabiji (napad u Alkhobaru, u kojem su ubijena 22 stranca i 100 državljana Saudijske Arabije).

Slična situacija kao u Alžiru ponovila se na  području palestinske samouprave. Islamski Hamas, koji predstavlja ogranak Muslimanskog bratstva u Palestini je 2005. godine pobijedio na izborima i u 132-članskom parlamentu pripalo mu je 76 mjesta. Bez obzira na relativnu većinu Hamas nije mogao sam sastaviti vlade, jer se tome suprotstavio Zapad. SAD su vršile pritisak na rivalski Fatah, da sastavi koalicijsku vladu sa Hamasom što je kasnije prouzrokovalo njihov međusobni krvavi obračun 2007. godine. Rezultat toga je, da su Palestinci dobili dvije vlade i to Hamasovu sa sjedištem u Gazi i Fatahovu u Ramali.

Poslije 11. septembra/rujna 2001. godine Amerikanci su počeli shvaćati značaj demokracije na tom području. Bez detaljnih planova za budućnost i bez strategije su zamijenili talibanski režim u Afganistanu 2001. godine i režim Sadama Huseina u Iraku 2003. godine.

SAD nisu htjele prihvatiti rezultate demokratskih izbora u Alžiru i Palestini dok su u Afganistan i Irak uz pomoć vojnih snaga doveli nedostatnu demokraciju bez ikakvog plana, koji bi uključivao srednji sloj u procesu stvaranja demokratskih institucija vlasti.

Kao što smo već naveli taj srednji sloj danas je nosilac promjena u sjevernoj Africi. Umjesto demokracije prozapadnog tipa svijet je dobio plemensko-korupcijsku demokraciju u Afganistanu i klerikalno-etnički podijeljenu demokraciju u Iraku. U oba slučaja građani su postali žrtve beskonačnog nasilja i krvavih grozota u kojima sudjeluje i Alkaida. Više od stotinu tisuća savezničkih vojnika nema rješenja za izlazak iz krize.

Šesta faza demokracije su aktualni događaji, koji su započeli u arapskom svijetu. Analitičari su mišljenja, da je vrijeme masovnih spontanih demonstracija kojima smo bili svjedoci u istočnoj Evropi iza nas i jedini put demokratizacije je osiguranje demokratske transformacije tih režima.

Zastrašivanje sa pričom o islamskom radikalizmu i krvavim promjenama je okončano mirnim demonstracijama u Tunisu i Egiptu i krvavim raspletom u Libiji. Vojska je prestupila na stranu demonstranata i pokazala svoju profesionalnost i time otvorila put do promjena.

Dosadašnje političke teorije, koje su govorile, da je za svaku revoluciju potreban karizmatični lider više nisu vjerodostojne. Mirni tijek tih promjena otvorio je put ostalim državama prema demokratizaciji.

Priča o demokratskim promjenama još uvijek je na početku. SAD i Zapad moraju tim državama pomoći u prijelaznom periodu u političkim, ustavnim i socijalnim reformama. U suprotnom slučaju postoji opasnost vojnih prevrata i „krađe" narodnih ustanaka od strane radikalnih elemenata i ekstremista.

Zapad polako postaje svjestan, da ne može zaustaviti vlak demokratskih promjena i da nema pravo birati tko će biti na vlasti poslije provedenih reformi.

Prvi pozitivan znak u tom smjeru dolazi iz Washingtona. Državni sekretar Hillary Clinton je izjavila, da se administracija neće suprotstavljati dolasku muslimanske braće na vlast ukoliko budu legalno izabrani, odreknu se nasilja i ukoliko se zauzimaju za demokraciju i prava građana.

I turski premijer Recep Tayyip Erdoğan umiruje strahove Zapada navodeći, da je turski primjer koristan kao model suživota (modus vivendi) između islama i demokracije. Rekao je, da Turska nastoji postati uzor za svakoga, koji ipak može biti samo izvor nadahnuća za arapski svijet.

Turska je pokazala, da islam i demokracija mogu istovremeno egzistirati i djelovati. Muslimansko bratstvo se, prije svega, mora reformirati sa sredine političkog islama u suvremenu političku stranku prema uzoru na evropske kršćanske demokracije.

Uloga vojske kao profesionalne i depolitizirane u tim državama je neizbježna slično kao u primjeru Portugala, Španjolske, Grčke, Turske i u posljednje vrijeme na primjeru Egipta i Tunisa.

Analiza Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u Ljubljani

Broj pregleda članaka
3008209

© 2019 Džemat Selimovići - Mahmutovići. Sva su prava pridržana.  Uredio Bećirović | Pokreće Joomla CMS

Pretraga