potomstvo današnjice je odveć kratkog pamćenja i o tom njenom rodoslovlju ne zna ili neće da zna što, zacijelo, treba znati. Bosna je europska zemlja, a bi­la je to i onda kada je ostatak europskog kontinenta grcao u stravičnom barbarizmu i svjedočio razdoblja vlastite povijesti koja su iznevjerila autentične vrijednosti današnje Europe, ali to joj danas ne znači mnogo, jer Bosna je u očima najmoćnijih centara političke moći na Zapadu, baš onih koji su od odsudne važnosti za njen sutrašnji ulazak u FU, još „muslimanska zemlja" na Balkanu. Šta takva vrsta etiketiranja znači za jednu zemlju smještenu u ovakav povijesni, kulturni, politički, zemljovidni, pa ako hoćete i religijski kontekst, vidjeli smo i doživjeli na vlastitoj koži tokom netom minule krvave agresije, a posebice u političkom stavu i odnosu koji su rečeni centri političke moći na Zapadu imali prema ovoj nesretnoj zemlji koja je, tokom agresije, grcala i davila se u vlastitoj krvi.

Gdje počinje Afrika

Ako se prisjetimo kakav odnos je većina zapadnih zemalja imala, i danas ima, pre­ma Španiji, na čijem tlu je skoro jedan mi­lenij živjelo neponovljivo i baš za ovaj kon­tinent nenadoknadivo muslimansko kra­ljevstvo ili Halifat, utisnuvši ondje neizbrisive i danas jasno vidljive i prepoznatljive tragove nevjerovatne kulture i civilizacijskih vrijednosti, pa je naletom španske inkvizicije skoro holokaustnim pogromom uništeno, tad postaje donekle shvatljivo zašto je Bo­sna, čak i danas za taj dio svijeta "musliman­ska zemlja". Danas ste, naime, u prilici u prospektima turističkih agencija u Francuskoj, koje reklamiraju turističke programe i posjete Španiji domaćem stanovništvu i ostatku Zapadne Europe, pročitati parole poput ove: "Afrika započinje u Pirinejima". Na prvi pogled ništa čudno i neobična No, kada se nad takvom jednom parolom zamislite, poglavito ako pročitate relevantne kulturološke komentare o tome u sasvim relevantnim knjigama i od relevantnih zapa­dnoeuropskih znanstvenika, tad shvatite pravu poruku koja struji u pozadini teksta: Španija je drukčija, drukčija je od ostatka europskog kontinenta, drukčija je jer nad njom još titra prisustvo muslimanskog duha. To Europa još Španiji ne može da zaboravi. A kako li će tek Bosni u kojoj je njegova prisutnost još živa.

Umjesto da to bude pokazatelj neu­sporediva bogatstva ove male europske zemlje koja, poput muslimanske Španije nekoć, ostatku svijeta pokazuje kako se istinskim vrijednostima kojim raspolaže suvremena civilizacija može bitno uzdići sa razine multikulturalnosti kao najvišeg stanja duha koje je dosegnuo moderni čovjek na razinu civilizacijskog na kojoj se pitanje dijaloga, tolerancije, multikultural­nosti i suživota podrazumijeva i živi ne kao nametnuti projekt već kao sami božanski nalog pretočen u živu praksu svakodnevni­ce, za najmoćnije u Zapadnoj Europi je to znak njenog prokletstva i osude. Ništa joj ne koristi ni sasvim bjelodana činjenica da taj živući muslimanski duh u njoj je zaodjenut odorom europske kulture i da je utisnut u razumnu ilovaču europskog tla.

Ali, nije to jedino "prokletstvo" ove zemlje. U svojoj milenijskoj povijesti Bosna je u svoja njedra ugnijezdila narode različitih religijskih tradicija, no to joj previše ne po­maže, jer najmanje polovina njenog današnjeg populusa, koji je u potpunu pometnju doveden neizlječivom paranojom svojih političkih predstavnika, ne prihvaća je kao svoju domovinu. Samo u ovoj zemlji je moguće da pojedinci iz njenog političkog establišmenta otvoreno i javno govore i ra­de na njenom nestajanju, a pravosudni or­gani to ravnodušno gledaju kao da se to tiče neke zemlje na nekom trećem kontinenta U svakoj zemlji čije državotvorne institucije drže do sebe, i sama pomisao na takovrsno govorenje i djelovanje protiv vlastite države sasijeca se u korijenu, uključujući i zemlje EU, kamo Bosna želi ići. Kako će, onda, ova zemlja poslati dio EU? Jedna stvar mora hiti sasvim jasna: ili ovu zemlju svjesno zamajavaju iz EU pričom o njenoj europskoj budućnosti, kao i Tursku, ili ova zemlja i njene institucije, koji se uzdaju u europsku budućnost Bosne, moraju ozbiljnije tretirati svoje neposlušne građane, pa bili oni i na samom vrhu ovdašnje političke piramide.

Religijski voždi

Bosna i Hercegovina je, kao nijedna ze­mlja u svijetu, teorijski motreći, istinska oaza međureligijskih dijaloških susreta. Štaviše, ona raspolaže institucijom Međureligijskog vijeća koje djeluje pod međunarodnim pokroviteljstvom, ali ova, i politička i religijska, i istodobno, ni religijska ni politička institucija ništa bitno ne znači za ovu zemlja za njene unutarnje ni­ti za njene međunarodne odnose. Ta je institucija svrha samoj sebi, putujući cirkus kojim naši religijski voždi tobože pokazu­ju svijetu kako svekolika, naročito međureligijska harmonija vlada u ovoj zemlji, dok kod kuće, uglavnom, škrguću zubima jedni na druge. O učinku ove kvazireligijske i kvazipolitičke institucije suvišno je i govoriti. Njeni konstitutivni religijski voždi nisu u stanju ni crkvu maknuti iz avlije nane Fate Orlović, ili vratiti otetu bošnjačku zemlju koju je prisvojio vladika u Bijeljini, inače konstitutivni član Međureligijskog vijeća, i na njoj podigao vladičin dvor, niti su kadri izaći svaki pred svoju pastvu i prizna­ti užasne moralne pošasti koje haraju ne samo unutar pastve, već i unutar samoga klera. Oni nemaju ni smisla, ni volje niti želje da shvate, prihvate i krenu u odlučnu moralnu obnovu i u istinsko pomiriteljsko djelovanje među narodima, među političkim i religijskim pastvama ove zemlje. Sto­ga nije ni čudo što sve to skupa nimalo Bosni ne pomaže da uvjeri Vatikan, to važno središte kršćanstva u Europi, kako će Euro­pa biti osiromašena i iznevjerena bude li autoritet Pape i dalje insistirao na vraćanju ovog kontinenta kršćanskim korijenima i vrijednostima, i samo njima, u protivnom, ovaj kontinent će biti lišen bilo kakvih kulturnih i civilizacijskih korijena.

Ovaj zahtjev Vatikana, inače, uz onaj konstrukt da je Bosna "muslimanska zemlja" i uz aktualnu političku činjenicu da je ne prihvaća, kao državu ili kao domovinu, skoro polovina njenog populusa, jeste treća nesmiljena stranica trougla prokletstva unutar kojeg je zarobljena ova zemlja i oni koji je vole. Pomjeranje trougla prokletstva sa jedne na drugu ravan, sa povi­jesne na znanstvenu, sa znanstvene na kulturološku, sa kulturološke na civilizacijsku i sa civilizacijske na političku otkriće nam sasvim nove stranice tog trougla prokletstva koji titra nad zemljom Bosnom. Kako je uopće moguće tražiti tapiju na europsku povijesti, pa makar taj zahtjev dolazio i iz Vatikana, ako od dva milenija kršćanske prisutnosti na europskom tlu cijeli jedan milenij otpada na prisustvo autohtonih europskih muslimana na Pirinejskom poluotoku? Zar ta činjenica dostatno ne relativizira takav jedan zahtjev i zar nije anahrono u dvadesetprvom stoljeću postavljati zahtjeve koji su karakterizirali srednjovjekovlje, to davno minulo vrijeme?

Kako prevladati ove, za sada, neprobojne stranice pomenutog trougla prokletstva? Ko su temeljni autoriteti i relevantni činioci ove zemlje koji je mogu predstaviti svijetu kao normalnu državu, uvesti je u zajednicu zemalja EU, a prije toga vjerodos­tojno uvjeriti sve njene narode, ili sve nje­ne građane da je ona jedina njihova domovina koja im daje tlo pod nogama?

Da li su to njeni aktualni politički autoriteti? Nažalost, nisu i ovakvi kakvi su oni to ni do kraja ovog kozmičkog dana ne mogu biti. Oni su politički nesposobni, kulturno ne­pismeni, civilizacijski neuljudni, moral­no zapušteni, gramzivi, nezajažljivi i temeljito nerodoljubivi. Što je nesreća ove zemlje i njenih podanika veća, njima je sve bolje. Stoga, zašto bi oni bili zainteresira­ni da ova zemlja preraste u viši kvalitet u svakom segmentu života, jer barem toliko znaju da taj viši kvalitet će njih pomesti i definitivno skloniti sa političke scene. Koji to čovjek dobrovoljno prihvaća svoje umiranje, pa makar bila riječ i o političkom umiranju?

Europski Jeruzalem

Možda su to njeni religijski autoriteti? Bo­sna je zemlja koja podsjeća na iskonski sve­ti zemljovid tzv. abrahamovskih/ibrahimovskih religijskih tradicija. Stoga njen glavni grad još nazivaju "europskim Jeruzalemom". No, ni to joj previše ne pomaže u njenom svekolikom uspravljanju. Njen je blagoslov činjenica da u njoj žive tri krun­ske abrahamovske religijske tradicije koje imaju svoje religijske autoritete, ali su to, nažalost, samo formalni autoriteti, ne i suštinski, kakav je slučaj i sa političkim autoritetima ove zemlje. U svojim javnim obraćanjima, nerijetko i politički obojenim, religijski autoriteti ove zemlje, uglavnom, ne govore usaglašenim jezikom, premalo čak jezikom vjere i, prečesto, jezikom ne­snošljivosti. Da na sebi nemaju prepoznatljivi religijski habit koji ih naviješta kao formalne autoritete jedne od religijskih zajednica ovdje, teško biste ih uopće prepoznali kao duhovne pastire, jer na njima, a gotovo bi se moglo kazati ni u njima ni tra­ga od duhovnosti. Više podsjećaju na neutažive hedoniste na čijem hedonizmu bi im mogli pozavidjeti i naši beskrupulozni političari. Kada govore, u njihovu govoru nema one neizrecive dubine vjere, govore tako kao da se njihov govor uvijek tiče ne­kog drugog i ne pomišljajući da se taj njihov govor odnosi i na njih same. Ponaša­ju se tako kao da imaju nepotrošiv kredit kod Boga, kao da raspolažu ključevima Ra­ja i Pakla i kao da sami, bez Boga, mogu odlučivati gdje će koga iz svoje pastve po­slati. Redovito su na mjestima koja su po definiciji, poglavito glede njihova pozvanja, posljednja mjesta na kojima bi trebali bi­ti, dok ih tamo gdje buja korov nemorala u njihovim pastvama, uglavnom nema.

Ne treba posebno ni govoriti da im pra­ksa, dobrano, ne sliči praksi glasonoša religijskih tradicija koje predstavljaju, ni­ti se imalo podudara s onim što sami izvori vjere govore o vjerničkom stavu svakog pojedinca unutar religijske pastve, uključujući i svakog religijskog poglavara.

Prema opisima koje nam nude izvori vjere unutar sve tri abahamovske tradicije, zar bi bilo uopće moguće zamisliti Mojsija/Musaa (as.), Isusa/Isaa (as.) ili Muhammeda (a.s.) kao ljude koji se jedva nose sa svojim trbusima? Poslanik islama (a.s.) je često izricao zaziv poput ovoga: "Gospo­daru moj, sačuvaj članove moje zajednice od velikih trbuha?" Sve tri nabrojane gla­sonoše su bili krhki ljudi koji su živjeli asketskim životom i podsjećali na istinske duhovnjake u svakom pogledu. Za razliku od njih, religijski voždi naših ovdašnjih religijskih zajednica jedva se uvlače u svoje odore, nakićeni i nasićeni kao da su potomci drevnih Rimljana. Ali oni ne mare za primjedbama takve vrste, čak ni ovdje, sada i u ovom vremenu, kada veoma visok procent ovdašnje populacije doslovce gladuje. Neosjetljivi su podjednako kao i naši aktualni političari. Oni su uvijek tu da vam kažu šta je stvarno Bog „mislio" kako ondje u tekstu gdje je to sasvim jasno, tako i ondje gdje to nikako nije jasno. A glasonošama Riječi Božjje, čiji duhovni naslje­dovatelji bi morali biti, bili bi spremni svakog trena držati lekciju o bilo kojem aspektu religijske tradicije koju su pomenute glasonoše navijestili i donijeli.

Teško je reći da li bi naše aktualne religijske poglavare u ovoj zemlji uopće i prepoznali Mojsije/Musa (as.), Isus/Isa (a.s.) i Muhammed (as.); to pitanje bismo mogli postaviti i ovako: teško je kazati da li bi naši ovdašnji religijski autoriteti, iz svoje svakidašnje pra­kse mišljenja, govorenja i djelovanja, uopće i prepoznali utemeljitelje tri rečene abrahamovske religijske tradicije koje predstavljaju? Sve veoma podsjeća na ono što je nekoć, ako se dobro sjećam, ka­zao uvaženi profesor Hans Kung: "Isus bi danas pao na ispiru iz kršćanske teologije", jer, ili on ne bi prepoznao takovrsnu teologiju, ili rečena teologija ne bi prepoznala njega. Jednaku usporedbu ili konstata­ciju bismo mogli primijeniti i unutar dvije druge abrahamovske religijske tradicije. Prema tome, ništa ne možemo očekivati od naših aktualnih religijskih autori­teta da učine za dobro ove zemlje, jer nji­hovi "rezultati" u Međureligijskom vijeću dovoljno govore o njima a i svi njihovi projekti, deklaracije i slični poduhvati koje su plasirali, prije svega prema Europi, propali su i sasvim zaboravljeni.

Akademski autoriteti

Da li su naši akademski autoriteti ti koji bi mogli pripomoći Bosni na njenom putu ka EU? Po definiciji svoga posla, oni bi mogli biti od pomoći. Oni bi, prije svega, morali detaljno ispričati u trijezne znanstvene, kulturne i političke uši Europe kakve i kolike vrijednosti muslimanske autohtone, europske kulture i civilizacije su utkane u samo njeno kulturno tkivo, kako bi Euro­pa uopće bila sposobna staviti tačku na priču o svom kulturnom identitetu koju pripovijeda više od pola stoljeća, ali je ne može ispričali do kraja. No, oni to ne mogu, jer i sami naši akademski autoriteti, uz časne iznimke, jedva išta znaju o tim muslimanskim vrijednostima u samome srcu europskog kulturnog identiteta. Oni su danas u ambijentu potpunog odgojno-obrazovnog rasula i sustavne neuređen oso u svakom segmentu akademskog života zaokupljeni sobom i, uglavnom, rastegnuti između jedne od dviju želja, ili obiju istodobno: da ugode svojim mentorima u religijskim ili u političkim vrhovima ove zemlje.

Na koga će se, onda, Bosna osloniti na svom europskom putu prema izvjesnijoj europskoj budućnosti? Na svoje građane, u prvome redu, one građane kod kojih je izgrađena visoka domoljubna svijest, kao i na one nepodmićene nevladine udruge ili građanske forume, poput ovog, uz uvi­jek dobrodošlu iskrenu i prijateljsku pomoć sa strane. U svojim združenim i istrajnim nastojanjima oni bi morali biti prepoznatljiva snaga u društvu, snaga koja je sposobna, kad god politički autoriteti ove zemlje ne rade kako treba, da dadne signal za građansku neposlušnost, da alarmira pra­vosudne institucije ove zemlje da efikasni­je i dosljednije rade, ili da dotične političke aktere, koristeći sva raspoloživa demokratska sredstva, otjera prije negoli bude prekasno za ovu zemlju.

(Oslobođenje, 21.12.2010. godine)